Autor: dr.sc. Matt Zwolinski, Sveučilište u San Diegu
Preveo: Martin Jakopec

Marxova radna teorija vrijednosti u suvremenom kontekstu

marxPoznato je mišljenje Karla Marxa da kapitalistički uređena ekonomija osigurava sustavni način izrabljivanja radnika. Marx ovu ideju temelji na radnoj teoriji vrijednosti koju većina suvremenih stručnjaka odbacuje. Ipak, mnogi ne odbacuju Marxovu osnovnu tvrdnju da je kapitalizam intrinzično izrabljujući. Jednostavno definiraju „izrabljivanje“ u širem i manje prijepornom smislu. Umjesto definiranja „izrabljivanja“ kao prisilnog izvlačenja viška vrijednosti nastalog radom, suvremeni mislioci određuju ga kao stjecanje nepravedne prednosti kroz ranjivost drugih. S takvom definicijom, mnogi filozofi misle da je suvremeni kapitalizam uistinu „izrabljujući“ u svojoj naravi: Ekonomski moćni kapitalisti nepravedno iskorištavaju ranjivost radnika, kako bi maksimizirali dobit.

Pa, kako da razvijemo ovaj argument? Je li kapitalizam izrabljujući? I koja mu je alternativa?

1) Izrabljivanje na kompetitivnom tržištu

Prvo, potpuno je točno da mnogi kapitalisti žele izrabljivati radnike. Oni žele dati najmanju moguću plaću i izvući najviše moguće rada iz radnika, kako bi ostvarili čim veću dobit. No, činjenica da i ostali kapitalisti žele tako izrabljivati radnike, otežava svima njima ostvarenje takvog nauma. To je zato što pritisak natjecanja prisiljava kapitaliste da plate rad blizu cijene vrijednosti koju radnik proizvede, htjeli to oni ili ne. Ako pokušate platiti nekoga manje nego što vrijedi, netko drugi će ponuditi više, jer može profitirati ako to učini.

drazbaZamislite da se na dražbi natječete s ostalima za 1 dolar. Naravno, željeli biste platiti što je moguće manje za taj dolar. No, ako netko nudi 60 centa za dolar, ne bi li vam se isplatilo ponuditi 62? I ne bi li onda netko drugi ponudio 63, 64, itd.? Na kompetitivnom tržištu, taj isti proces vodi kapitaliste da plate radnika blizu cijene vrijednosti koju je proizveo. Ne zato što žele, nego zato što moraju.

2) Izrabljivanje pri uzajamno korisnoj razmjeni

Druga stvar koju valja imati na umu kad se razmišlja o kapitalizmu i izrabljivanju je ovo: čak i kad se nepoštene i izrabljivačke razmjene odvijaju, institucije slobodnog tržišta osiguravaju da su one barem uglavnom uzajamno korisne, zato što su razmjene dobrovoljne.


zajamZa primjer uzmite razmjenu koju mnogi smatraju nepoštenom: zajam za plaću. Siroti radni čovjek treba novac upravo sada, kako bi zadovoljio svoje osnovne potrebe. Stoga u kreditnom uredu uzima zajam za plaću. No, to može samo uz plaćanje 400% kamata godišnje. To je ogroman iznos! Čak i za potrebe rasprave, ovo se čini prilično nepoštenim. Unatoč tome, važno je imati na umu da su obje strane mogle reći „Ne!“ takvom dogovoru, ako vjeruju da drugdje mogu proći bolje. I zbog te činjenice, zbog toga što je razmjena bila doborovoljna, i „pošteno“ je vrlo širok pojam, obje strane očekuju dobiti više iz razmjene nego što su uložile. To znači da će, osim ako jedna od njih nije pogriješila, razmjena biti uzajamno korisna.

Ovo je važna činjenica. Važna za dobrobit pojedinačnih radnika, kao i za rast i razvoj društva kao cjeline. Uzajamno korisne razmjene su način na koji nastaje bogatstvo u zajednici. I čim je više bogatstva stvoreno u nekom društvu, to je manje ranjivosti koju kapitalist može iskorištavati.

3) Političko upravljanje i kontrola kao alternativa kapitalizmu

razmjeneTržišta nisu savršena. Neovisno o tome smatrate li kapitalizam izrabljujućim ili ne, trebate se zapitati: koje su druge opcije? Uobičajeni prijedlog jest političko upravljanje i kontrola. No, ako je naš cilj smanjiti izrabljivanje, moramo se pitati: ima li ova alternativa uistinu smisla? Naposljetku, građani su izuzetno ranjivi u odnosu s državom. A lobisti, birokrati i državni službenici često će biti u iskušenju da iskoriste tu ranjivost za svoje vlastite interese. Razmislite samo kako sve država subvencionira velike kompanije u poljoprivredi, otplaćuje dugove automobilskih tvrtki, pomaže bankama kroz sustav središnje banke,... Sve te politike pogoduju ekonomski moćnima i i politički dobro umreženima na trošak običnih građana.

To nije slobodno tržište na djelu, nego velika i snažna država! A politika nije kao tržište. Političke razmjene nisu dobrovoljne! Kad Vlada želi vašim novcem otplatiti dugove brodogradilišta, vi nemate pravo reći „Ne.“ A to znači da nema jamstva da će razmjena biti uzajamno korisna. Kad je riječ o političkim razmjenama, nečija korist obično dolazi na trošak nekog drugog.

Političari ostvaruju korist donacijama imućnih donatora, dok ti isti donatori profitiraju od usluga Vlade koje dobiju zauzvrat. Naravno, te usluge imaju svoju cijenu, no budući da Vlada ima moć prisile, ona može natjerati treće strane da plate cijenu tih usluga. Profitiraju oni koji si mogu priuštiti politički utjecaj, a oni koji to ne mogu, plaćaju troškove. Ovako politika funkcionira. I to nije zato što imamo loše ljude na položajima, pa samo trebamo izabrati bolje, nego zbog strukturalne prirode politike, zato što država može svima nametnuti svoje odluke silom.

Samo se nadati da će država iskoristiti svoju moć za dobrobit najranjivijih nije dovoljno! Moramo se zapitati: ako zaista želimo smanjiti razinu izrabljivanja u svijetu, je li povećanje moći i ovlasti Države zaista najbolji način da to učinimo?

Video verzija: